Tko sam JA ???

- “ Tko sam ja ? “ Vjerojatno nastojim ušutkati to pitanje , ali ga ne uspijevam ugušiti . Javlja mi se u duši barem u najtežim I najodlučnijim trenucima . Ne mogu ići naprijed uvijek na slijepo , živeći od danas do sutra , ostajući na površini stvarnosti I događaja . Pogled odmah ide na vrijeme u kojem živim . Žalosno ili uzvišeno , već prema stajalištu kakvo zauzmem . U prošlost : obitelj u kojoj sam rođena, društvo , doživljena iskustva , osobe koje sam susrela I one koje su , djelomično , doprinjele oblikovanju moje današnje duhovne fizionomije . Beznačajne . Dosadne . Svete . U sadašnjosti : lutanja I sigurnost , nadarenost I ograničenja , činjenice , stanja koja mi se svakodnevno nameću I gotovo me prisiljavaju na izbor . U budućnosti : želje , snovi , iščekivanja, naumi koje razrađujem , a koji mi se među rukama mrve ili me razočaravaju , ljute . Na kraju svih tih bjesova – I drugih još – lako mi iskrsne pitanje : “ Ali , na kraju krajeva , tko sam ja ? “

- Tražeći , sigurno sam našla neke djeliće svoga identiteta . komadiće jednoga JA . To što nedostaje je zajednički okvir , spoj različitih komadića . Moram još tražiti , ali , ovoga puta , s onu stranu sebe , u drugome koji me oduvijek pozna I ljubi . Moj život je želja za Gospodinom Isusom koju je u meni probudio Duh Sveti . Definicija moga postojanja je izvan mene, Krist mi ga je darovao.Pozvana sam primiti ga,prije nego dohvatiti ga.Za kršćansku vjeru identitet nije prije svega problem samospoznaje ili vlastite inicijative,nego odgovora Gospodinu Isusu.On u ruci drži ključeve povijesti,dakle I moje povijesti.U njegovom naumu nalazi se moj najistinitiji identitet.U njegovu otajstvenom I iznenađujućem naumu,ne u mome,ugašenom I razočaravajućem.Ja sam odgovor,ne ishod koji dohvaćam.Sama od sebe ne znam na pravo pitanje postaviti.Ustvari,samo u misteriju utjelovljenje riječi rasvjetljuje se misterij čovjeka.

- U traženju I uobličivanju svoga duhovnog lika moram obratiti pozornost na neke stvari.

- Prvo : posjedovati uravnoteženu sliku sebe same.Ponetko je sklon malodušnosti,pretjerujući u vlastitoj krhkosti I ne prepoznajući vlastite vrline.Ponetko,obratno ima o sebi karikiranu,napuhanu sliku kojom se hvališe.Neki izbjegavaju odgovornost u ime lažne poniznosti,drugi misle da su središte cijelog svijeta.Treba mi rijetka ravnoteža,zdrav realizam,pravo cijenjene nadarenosti I vedro prihvaćanje ograničenosti.Blago meni ako uspijem s naporom I Božjom pomoći,dohvatiti malo duhovitosti na svoj račun u samovrednovanju,smijući se svojim pogreškama,svojim nespretnim odlukama čak I svojim nedostacima.Tako zadržavam I povećavam nadu.Kad proizlazi iz zalaganja svih mojih sposobnosti I rađa se iz božanskog milosrđa koje primam,duhovitost je vrhunac u kršćanskom I ljudskom savršenstvu.

- Druga pozornost: brinuti se za jedinstveni identitet.Mladež često očituje da ima više nego jednu,određenu I sintetičku izvornost : tolika lica,tolike uloge,toliko različite maske I katkada oprečne,već prema tome kolike su uloge pozvani igrati I stanja iskusiti.Može biti da su u kući jedno,u školi drugo,u društvu drugo,na praznicima još nešto drugo itd..Ako je tako,onda moj identitet postaje neka vrsta vješalice na koju vješam odijela da ih ponekad odjenem,već prema prigodama. “Jedan,sto tisuća “ I stoga “ nitko “

- Treća pozornost :  njegovati snove . Sigurno – reći ćeš mi – nužno je biti realist I ostati s nogama na zemlji.Prečesto mladi idu naprijed poneseni lepršavom maštom da se zatim,naravno,razbiju pri prvom sudaru sa stvarnošću. (Nisam mislio da je život tako gorak ) .Ipak,nužna je odvažnost snivanja I to snivanje velikih snova : o vjeri,o ljubavi,obitelji,o profesionalnom pozivu itd.. Kakvoća neke osobe mjeri se I metrom njezinih nada.Stoga izbjegavam nemarnost,mlitavost,malu priobalnu plovidbu onoga koji se zadovoljava običnim : sport,videoigre,TV-e I amen.Postoji li u mome srcu zanimanje koje se ne može “istrošiti” prolazni trenutak ali koje zaslužuje požrtvovnost čitavog mog života ?? Neko zanimanje,neki ideal ? Reci mi Bože što – ili koga želim I otkri mi  tko sam ja zapravo!!.Što god već jesam,vrijedi prosljediti pitanja.Uspjevam li smiriti svoju konačnu težnju u stvarima ili u ljudskim osobama ? Ili mi ostavljaju dušu s nezasićenim sposobnostima ? Isto mi se sigurno događa I kada su u pitanju vrlo uspješne I prijateljske osobe koje na kraju ne zadovoljavaju. Stižem na temelj – zar se ne osjećam stvorena za Beskonačnoga ? Moj um.Moja sloboda.Moja želja za odnosima.I onda ako sam nastojala potrošiti život u ispraznim I beznačajnim pothvatima I ako siam se trudila isprobati nastrane I nepostojane pustolovine ili ako sam ponavljala monotono ista djela bez cilja I sabrala sve svoje snage da se pokažem sretna u takvu nepotpunom I nad samom sobom nagnutom životu,zar mi ne bi neizbježivo iskrsla sumnja,barem sumnja da sam stvoren za nešto više,da se varam dok sa svojevrsnom nepristupačnom disciplinom,govorim o sreći dohvaćenoj ili dohvatljivoj unutar ljudskog I zemaljskog vidokruga ? …

- Da bismo upoznali neku osobu,trebamo je susresti,razgovarati s njom,vidjeti gdje stanuje,kako djeluje,što misli.Molitva je živi odnos s Isusovom osobom.U molitvi Isus se nudi kao naš prijatelj I pouzdanik.Trebamo učiti moliti budući da je molitva I vještina.Ipak u svojoj najbitnijoj srži ona je svjesnost das mo pred ili u Otajstvu Gospodina Isusa.To je raspoloživost onoga koji se dopušta čitati sve do dna srca,koji se predaje s popustljivošću Kristovoj volji,bez pridržaja,bez zaštićenih zakutaka duše,bez prešutnih uskraćivanja onoga što se traži od nas a što nismo raspoloženi dati.Bog ne uslišava uvijek naše molbe,ali uvijek ispunjava svoja obećanja.

- Obitelj je za svakoga od nas matica I kalup onoga što jesmo.Još prije svjesne I slobodne potvrde ili odbijanja koliko smo primili.Nosimo utisnuto njezino ime,sličnost,tjelesne značajke,crte temperamenta I karaktera.Svatko živi u obiteljskoj klimi gdje se u dobru I zlu rodio I odrastao.

-Obitelj nije granica koju moramo nadići da potvrdimo zahtjev radikalno autonomne,bezuvjetno emancipirane,prazne I iskrivljene slobode.Ona je,naprotiv dragocjena I nezamjenjiva pomoć : obitelj je krilo srdačnosti,zaštite,pomoćnih sredstava,smisla,poticaja u postajanju velikim,koja nam dopušta da ne počinjemo od ništice u pokušaju pripitomljavanja vlastitog života.Obitelj je dobrohotni pogled,pouzdana riječ,jaka I sigurna ruka u čijoj sjeni naš identitet postupno poprima oblik I konzistenciju.Pustimo neka ostane to što jest.Ne govorimo o idealnoj obitelji,nego o našoj : vrlo stvarnoj obitelji zbog koje smo katkada u napasti da se stidimo a koja bi naprotiv morala biti mjesto gdje smo prihvaćeni takvima kakvi jesmo I gdje smo okruženi naklonošću,dobrim primjerima,mudrošću proisteklom iz proživljenoga I usvojenog iskustva patnje,pažnjom I preporukama bez ikakve pristranosti.Znajmo proniknuti to blago koje se skriva,možda iza navlake jednostavnosti ili monotonije.Znajmo se pomiriti sa svojim rodoslovnim stablom,to je veliko postignuće.

- Pokušajmo misliti na onoga tko nije toliko sretan da u svom zaleđu ima zdravu,čvrstu I srdačnu obitelj.On vrlo teško uspijeva dosegnuti psihološku ravnotežu.Nju mu u krajnjem slučaju,nadoknađuje društvo prijatelja I vjera.

- Unutar obitelji osobitu pažnju moramo čuvati za svoje roditelje. “ Bog je htio da,iza njega,poštujemo roditelje kojima dugujemo život I koji su nam predali spoznaju o Bogu.”

- Na prvom mjestu ZAHVALNOST – poštivanje roditelja je čin priznanja onima koji su darovavši život s ljubavlju I radom dali djecu na svijet I omogućili im rasti u dobi mudrosti I milosti.Ova zahvalnost se mora pokazati u konkretnoj I hitroj pomoći u samoj obitelji.

- Drugi stav se sastoji u POSLUŠNOSTI – poslušnost koju dugujemo našim roditeljima ne da zahtjeva našu nezavisnost ili slobodu,nego da traži istinsko dobro.Tome zapravo I teži njihova odgojna uloga.

- Naposljetku,potreban je I stav ODGOVORNOSTI – prema roditeljima.Svatko je od nas pozvan vlastitim roditeljima pružiti materijalnu I moralnu pomoć,nadasve u godinama starosti I bolesti,u trenutku samoće I potrebe.