- Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrala nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustala i od sebe same, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražila po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sama bez sebe glavinjala, ranjiva i umorana, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će ih iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana naša imena, sjenu u kojoj smo istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem smo se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem smo gledali najtužniji film, naša je prošlost jednostavno razorena i sada nemamo ništa. Moramo iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako nam ostane snage, uložiti je u budućnost. I nemojmo biti sami u budućnosti. A grad, za njega ne brinimo, on je sve vrijeme bio u nama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to smo mi.
Nema komentara:
Objavi komentar