Pitam se .... pitam .... a gdje je odgovor??

<Nije cudno...ali je neshvatljivo....
Glavno pitanje je ZASTO??
Na to pitanje nadovezuje se par podpitanja....
Npr...Zasto se neki ljudi petljaju drugima u veze?
ili... Zasto su ljudi ljubomorni na tudu srecu??
Gotovo da me fascinira kako su ljudi zapravo zlocesti...
Neshvatljivo mi je kako se svi samo brinu za svoju guzicu..
Nikog nije briga kako se osjecaju drugi.....
Zasto?
Ne zelim se prikazati kao spasitelj ili kao jedina dobra dusa
ali volim saslusati druge i pomoci im rijesiti njihove probleme ako mogu...
Ali tesko je sa zaracenih strana objektivno svima pokusati pomoci...
Shvatiti argumente i jednih i drugih....
U zadnje vrijeme isla sam na toliko kava...
Svi oko mene u suzama...
Svi nesretni....
Samo suze i tuga...
Ocaj na njihovim licima,
zgrcene face...
Strasno mi je to gledati...
Ne podnosim kad mi najbliznji pate....
Nekako podnosim njihovu bol i uzivljavam se u probleme,
drago mi je sto mi vjeruju...
Nije mi bitno kada mi kazu: "Da su bar svi poput tebe" ili
"Ti si posebna osoba."
Samo zelim da shvate da cu doci i saslusati,
sjediti pored njih koliko treba,
plakati s njima,
vikati i urlati,
pronalaziti smisao zivota kad je najteze...
Znam da je to trebalo meni,
a bila sam sama,
pa znam da sada treba njima....
Razumijem zasto me uzdizu...
Zasto bi netko poput mene...tko ima decka.. i 1000 svojih problema,
otkantao decka i dosao na kavu plakati....
Zasto kad moj jedini svjetli trenutak je s njime
a ja si ga zacrnim?
Postave mi pitanje....ali ne zelim im dati odgovor....
Mislim da je to moja stvar....
Svi znaju da sam od kad sam s njim zivnula,
da iz mene isijava sreca, vibra i energija....
i zasto se onda dovodim u ponovno stanje tuge?
Jednostavan je odgovor...
Stalo mi je do frendova...
Stvarno i iskreno i istinski....
Ne smatram to svojom zrtvom...
Jednostavno volim pomoci...
Kada vidim osmijeh na licu dragih ljudi...
Za mene vise nema problema.......
Jednostavno sam presretna...
i jednostavno zelim da onda vrijeme stane...
ali kad se spoje usne....
njegove i moje.....
pocinjem vjerovati i da postoji 7.nebo.....


hm.....
onda mozda i postoji neki sretni andeo....
mozda....
ali to je on.....
zar to postoji doista....
opet pitanje......
hm....
ne znam....ali sretna sam....
sretna sto postojis.....
hvala ti.....

Žena ponekad u nekome pronađe onu nit koju nije ni znala da želi niti je znala da može da voli... onu nijansu lijepog i čistog za koju nije ni znala da postoji ili je prestala vjerovati da postoji... i sreća najednom postane tako blizu i tako Tvoja... i shvatiš da se to ne dešava samo drugim...


++++++++++++++++++++++++++++

Nikada se čovjek ne može oporaviti od onoga što ga ujede za dušu...

Bez naslova...

Spusta se kisa nad Nasim gradom... nad mojim neshvatljivim bicem...

Da l' sapire nemire, il' pak srce cisti?! Da l' odzvanja mojom ulicom, da korake ti ne cujem, da zamre sve kad odes...?!

Ne znam koliko ces jos snova usniti nad ovom nebeskom kapom... ne znam svoje ceznje i stremljenja ispisati na srcu tvom, da te cuvaju kad tuga svije sive oblake nad tvojom mislju...

Imas priliku da zavolis... i kad god desi se, a ne desava se, sem par puta...ne znas se nositi sa tim... ne znas nositi Ljubav... preoblacis je u nesto potrosno... i trosis sebe, sputavs Ljubav... ubijas sebe, ozivljavas Ljubav... i vise nisi ti, ne mozes nikada vise biti na pocetku, ne mozes skinuti koprene snova...

Cudna su ova ispreplitanja kojim se vezemo i razdvajamo, momentalno...

Ja samo jos ceznem da molitvu istkamo, zajedno, da isprepletemo je...praveci cvor ljubavi zarad Ljubavi! Sve ostalo nek iscezne....nek' sjecanje na kisu mirise!

Samo pogled

Kad bude noć pala na moja leđa
Kad se svijet sruši na moja ramena.
Kad me svi budu mrzili
Kad ja budem mrzila sve...

Daj mi samo jedan mali
Pogled.
Daj mi pogled jer to je sve
Što mi treba.
Ustat ću na noge,
Krenuti dalje.
Samo pogled mi daj.

Kad se budem vraćala
Od nekud tužna, umorna.
Kad se srce moje slomi kao štap,
Kad se smrzne kao kamen...

Daj mi samo jedan mali
Pogled.
Na sekundu neka vidim
Tvoje oči.
Upregnut ću teret, krenuti dalje,
Sa svijetom se suočit.
Samo pogled mi daj...

DONT ASK ME WHY......

Don’t ask me why

Sitting on the cradle
of my anger and fear
don’t want you to ask me
how i got here
time did melt
my heart did freeze
without a trace
of love within me
been a long time travelling
so many hills
so many things went by
i need your shoulder now
to cry on don’t ask me why
i need to cry
but i do
yes i do yeah
don’t ask me why
i need to cry
but i do yeah yo yeah yo yeah

staring out the window
with salt in my eyes
i wipe it away
with a sigh
holding you
the photo use to look brand new
but now it fades away
been along time travelling
so many hills
so many things went by
i need your shoulder now
to cry on

don’t ask me why
i need to cry
but i do
yes i do yep yep yo
i need the sunshine
i need the rainfall
if you could only see me now
in this tug of war
which side will i fall down
which side will i fall down to now
don’t ask me why
i need to cry
but i do
yes i do yeah
don’t ask me why
i need to cry
but i do yeah yo yeah yo yeah
i’m coming home
i need your shoulder now
i’m coming home
i need your shoulder now

SJETIM SE.....

SJETIM SE... LJUBAVI MOJA TEBE I TVOJE LJUBAVI.DANI MI JURI OD LJUBAVI I VRIJEME JURI KADA SAM KRAJ TEBE
SJETIM SE MEDO MOJ MALI TEBE I TVOJE TOPLINE KOJU MI DAJEŠ I KOJU JA PRIMAM OD TEBE, TA TOPLINA ME PRATI ZA VRIJEME KADA NISI KRAJ MENE.
SJETIM SE SREĆO MOJA TVOGA MIRISA I PODSJETI ME NA TVOJU LJUBAV.TVOJ MIRIS NA MOM TIJELU KOJI OBOŽAVAM
SJETIM SE BUBA MOJA TVOG OSMIJEHA I VESELOG LICA,ODMAH SE OSIJEĆAM BOLJE I GLE SMIJEM SE...
SIJETIM SE DRAGI TVOJIH RIJEĆI KOJE ME TIJEŠE KADA SAM TUŽNA I ODMAH MO SVIJET POSTANE LJEPŠI.TI ME JEDINI UTJEŠIŠ,JER TI ME JEDINI I POZNAŠ.
SIJETIM SE MAZO MOJA NAŠIH NOĆI I SKLAD KOJI IZVODIMO TIJELIMA DOK VODIMO LJUBAV,TADA SE OSIJEĆAM U POTPUNOSTI VOLJENO I ZAŠTIĆENO.
SIJETIM SE DA IMAM TEBE I DA NISAM SAMA,DA SAM OD NEKOGA VOLJENA I DA SAM OD NEKOGA PRIHVAĆENA.
SADA ZNAM ŠTA JE TO LJUBAV,JER SIJETIM SE TEBE...
TI SI MI DRAGI SVE NA OVOM SVIJETU I SAMO TEBI PRIPADAM.ČUVAJ ME KAO DA ČUVAŠ NAJNJEŽNIJI CVIJET NA OVOM SVIJETU I BITI ĆU ZAUVIJEK TVOJA LJUBAV.
DA TI KAŽEM DA TE VOLIM,ĆINI MI SE PREMALA RIJEČ ZA TEBE LJUBAVI.ČINI MI SE PRESKROMNA RIJEČ ZA LJUBAV KOJU OSIJEĆAM PREM TEBI.
SVE PJESME,SVE POSVETE,SVI STIHOVI NEBI BILI DOVOLJNI DA OPIŠU MOJU LJUBAV PREMA TEBI DRAGI.
DRAGI BITI ĆU KRAJ TEBE SVAKOGA DANA I POKAZIVATI SVOJU LJUBAV.ZAUVIJEK ĆU BITI KRAJ TEBE I ZAUVIJEK TE VOLJETI,DOK NAS SMRT NE RASTAVI JER TI SI ZA MENE JEDINI TVOJA LJEPOTICA!

SRETNA SAM

SRETNA SAM ..KADA SE PROBUDIM,UGLEDAM SUNCE KOJE SE IGRA NA NEBU,CVRKUT PTICA KOJE PJEVAJU VEĆ POZNATU MELODIJU.


SRETNA SAM..KADA POKLONIM OSMIJEH NEPOZNATOM PROLAZNIKU,KOJI ZASTANE I UZVRATI OSMIJEH..
JER OSMIJEH NE OSIROMAŠUJE,A OBOGAČUJE ONOGA KOGA PRIMA.

SRETNA SAM..KADA TEBI POKLONIM LJUBAV,TI MI UZVRAĆAŠ TU LJUBAV SVAKI DAN.
KADA TI KAŽEM DA TE VOLIM,KADA TI KAŽEM DA TE OBOŽAVAM.
A JOŠ SAM VIŠE SRETNA JER TO SVE I OSIJEĆAM..

Ruke rajskih oblaka

Kad bih te mogla upoznati s mojim pogledom dok te gledam
shvatio bi da živim u svijetu vila i vilenjaka,da oko mene
iskrice poskakuju živahno i trepetavo.
Kad bi osjetio dodirom što moje usne srcu šapuću dok te tijelom dodirivam upoznao bi najljepšu poeziju
ikad izgovorenu,ali nikad napisanu...
Dok iz tvojih usana izlaze riječi koje se svaki put lagano zanjišu na njima ostavljajući trag crvenog ruža
Ja sanjam najljepše snove ikad sanjane,ali nikad ostvarene…
Onda dok si uz mene,moje tijelo je obavijeno najmekšim perjem ljubavi…škakulja me lagano,nasmijava
I pomalo umara…tjera u tvoj zagrljaj,ruke rajskih oblaka,da tamo nađem svoj mir…

Pjesma..Moje srce ne može…

Moje srce može podnjeti najjače udarce,tako ga je moja svijest odgojila.
Spremno je oduprijeti se gorkim uvredama, živiti u sjeni skrenutih pogleda i bljesku onih koji ga oblijeću vrištećim šipkama,udarajući ga i parajući da utaže svoju glad.
Moje srce može ispružiti spojene dlanove napunjene krvlju,da napoji gavrane crnog neba.
Spremno je stisnuti suze u sebi da ne teku žilama, da ne izlaze u očima, da ne omekšaju večernje dodire…
Moje srce može slušati najtiše tonove, pričati s njima i vjerovati im.
Spremno je otvoriti vrata vrelim poljupcima,ali NE može tebe pustit unutra,da ga ne zarobiš u svojoj veličini,da ga ne oštetiš iznutra,gdje si voljen……

Anđeli...moj Anđeo

Ljudi ulaze u tvoj život s razlogom - na kratko ili za cijeli život.
Kad spoznaš o kojoj se opciji radi, znat ćeš što učiniti za tu osobu...
Kad netko uđe u tvoj život s RAZLOGOM, obično je to stoga da ti pomogne ispuniti želju.
Došli su ti pomoći kroz teškoće, pružiti ti ruku i biti ti podrška.
Pomoći ti fizički, emocionalno ili duhovno.
Mogu ti se činiti kao da su poslani od Boga i jesu.
Tu su s razlogom jer ih ti tu trebaš.
I, bez da si nešto pogriješio ili u totalno krivo vrijeme,
mogu reći ili učiniti nešto da zaključe vaš odnos.
Ponekad umru. Ponekad odu.
Ponekad te prisile da zauzmeš stav.
Ono što moramo shvatiti je da su naše potrebe spoznate, naše želje zadovoljene, njihov posao
učinjen. Molitva koju si poslao je uslišana, a sad je vrijeme da kreneš dalje.
Neki ljudi ulaze u tvoj život na kratko jer je na tebe došlo vrijeme da dijeliš, rasteš ili
učiš.
Donose ti iskustvo mira ili da te samo nasmiju.
Mogu te naučiti nešto što još nikad nisi učinio.
Obično ti pruže nevjerojatnu količinu radosti.
Vjeruj, stvarno je. Ali samo na kratko.
Odnosi za CIJELI ŽIVOT uče te životnim lekcijama,
stvarima koje moraš izgraditi da bi imao čvrstu emocionalnu osnovu.
Tvoj je zadatak da prihvatiš lekciju,
voliš osobu i primijeniš sve što si naučio u svim drugim odnosima i područjima svog
života.
Rečeno je da je ljubav slijepa, ali prijateljstvo je pronicljivo.
Hvala ti što si dio mog života,
bez obzira jesi li tu za cijeli život ili nakratko.
Može zvučati čudno, ali stvarno je u pravo vrijeme. Anđeli
postoje,
samo nemaju uvijek krila i zovemo ih prijateljima - ti si jedan od njih.




ANĐELE ČUVARU MILI

Anđele čuvaru mili,
Svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju,
Čuvaj mene noću danju.

Osobito pak me brani
Da mi dušu grijeh ne rani.

A kad s ovog svijeta pođem,
Sretno da u nebo dođem,
Da se tamo s tobom mogu,
Vječno klanjat Dragom Bogu.


Oni svojom nevidljivom prisutnošću nose naše dane.
Svojom nježnošću i nečujnošću neprimjetno vraćaju
osmijeh našim umornim licima.
Blago poput snježnih pahulja u tihim zimskim noćima
spuštaju se na naše izranjene duše, podajući im uvijek
nove snage i cijeleći i najteže rane.
Kad poželimo poći krivim putem, oni nas blago
usmjeravaju na pravi.
I kad nas nitko ne čuje, oni nam svojim blagim šaptom
kazuju da nismo sami.
Oni nas tako tajnovito i čudesno šalju jedne drugima,
baš onda kad je potrebno.
Oni odzvanjaju u glazbi, plaču u kišama, spavaju u
snjegovima i bdiju nad nama na nebesima.
Oni nas s radošću dočekuju kad prvi put zaplačemo
na svijetu, bodre nas na našim zemaljskim stazama
i s utješnom mudrošću prihvaćaju kad napuštamo
ovozemne staze, kako bismo pošli u susret Ocu.
Anđeli su najsjajnije svjetlo u najmračnijoj noći,
oni su najljepši Božji glas na zemlji.

Osmijeh...

Osmijeh (ne)stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva. Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenome, sunčeva zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali ne može ga se kupiti, izmoliti, pozajmiti ili ukrasti, jer vrijedi zapravo jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može pokloniti više ništa drugo...

čovjek... život...

Čovijek - malo, čudno biće. Živi i umire između kamenja i betona, uvijek u velikoj žurbi, na putu. Čovjek je istovremeno tijelo i duša, srce i savjest, razum i volja. Iako je složeno, materijalno i duhovno, vidljivo i nevidljivo biće, čovjek je cjelina i kao takva sebe doživljava. Postoji u konkretnom vremenu i prostoru, ali zahvaljujući osobnostima svoga uma može nadići prostor i vrijeme. On je osoba, svijet za sebe,ali usmjeren k drugima. Bez drugih ne bi mogao postojati. Drugi su mu potrebni da bi se mogao razvijati i živjeti kao čovjek. U svojoj svakodnevnici otkriva kako je patnja sastavni dio života stoga se svim snagama bori protiv zla,fizičke i moralne boli. Bol i patnju te zlo u svijetu doživljavamo na različite načine. Neki podrijetlo zla i patnje shvaćaju kao nužna sredstva osvješćivanja čovjeka, kao posljedica neskladnog življenja sa svojom okolinom, izvor patnja i zla pronalaze u čovjekovu grijehu....Čovjek kao razumno biće može slobodno odlučiti kako će živjetii na koji će naćin usmjeriti svoj život.Kako svaka životna situacija predstavlja čovjeku izazov, i postavlja pred njega problem koji njemu valja riješiti. Pitanje o smislu života može se okrenuti, ne pita čovjeka za smisao života, nego život njemu postavlja pitanja na koja treba odgovoriti. Odgovoriti životu tako da bude odgovoran. Bilo kako bilo, život pred svakoga stavlja svoje zahtjeve koje možemo omaložavati ili ozbiljno shvatiti......