San o labirintu... ://

Nestalo je svijetla...odjednom!Nasla sam se sama u labirintu strahova,osijecanja,iluzija...Trebam naci izlaz!Kada dođem do izlaza ulazim u zemlju srece...Polako krecem u tu pustolivinu...Trazim neko svjetlo,znak...bilo sta da me uputi kuda da idem,međutim prepustena sam samoj sebi...Lutam...Nailazim na sve tuzne stvari iz svog zivota..Bol me steze!Vristim,ali nista se ne cuje...Nista ne pomaze..Utjehu trazim u lijepim trenucima svog zivota,ali tako ih je malo,ne mogu da pobijede sav uzas,tugu i bol...Odjednom cujem podsmijehe oko sebe...Osvrcem se...prepoznajem zavidne ljude koje poznajem...Da,njihova sreca se hrani mojim bolom!Necu im dati da me slome!Ne i ovaj put...previse puta su bili jaci od mene, a sada cu ja pokazati koliko sam jaka....Jer kad dođem u zemlju srece,njihova ce sreca nestati sa mojom tugom...To mi daje snagu da nastavim!PUSTAM SRCU DA ME VODI...Znam da ono zna put!Provlacim se kroz hladne hodnike tame,postaje sve hladnije...vijerovatno pada noc,a ja to odavdje ne mogu vidjeti...Nakon nekoliko trenutaka stojim pred tvorevinom od koje potice hladnoca...ispred mene je ogromna santa leda,a u njoj prikaz moje ljubavi...Isprva sam se pitala zasto santa leda simbolise moju ljubav koja je djeciji nevina i topla,a onda niotkud cula sam glas koji mi govori da led simbolise tugu,a sunce srecu...U labirintu nema ni svijetlosti ni sunca,led ne moze da se otopi...Ako ikad nađem izlaz iz labirinta od leda ce ostati samo kapljice vode koje simbolisu oziljke... Hvata me panika...Asta ako nikad ne izadjem odavdje???Sta ako postanem kao oni sto su mi se malocas podsmijavali??Tijesim se da je to nemoguce!!Ja nisam zla,ja znam da volim i zasluzujem da budem sretna...Nisam ni primijetila da su prosle gootovo 4 godine,a ja sam jos uvijek u labirintu tame..Puno puta sam bila blizu izlaza,ali uvijek se naslo nesto sto se isprijecilo i zagradilo mi put!Sve sam nade izgubila,pocela sam da odustajem...Pomirila sam se sa cinjenicom da cu zauvijek ostati vijerni sluga ovom labirintu...Klonula sam i duhom i tijelom...Odjednom se pojavio ON,svijetlio je poput andjela!Na pocetku nisam bila sigurna da li je to varka i nisam smjela da mu se prepustim da me vodi...Međutim,srce mi je govorilo da je on taj koji ce mi pokazati pravo lice srece!Prepustila sam mu se...Najprije me je uzeo za ruku i provodio kroz hodnike,a zatim mi je poklonio krila..Poletili smo visoko iznad labirinta tame i ja sam,nakon mnogo vremena,osjetila sunce na svojoj kozi.Osjecaj je bio bozanstven...Uzivali smo u letu,pokazao mi je da je moje srce daleko od sante leda..Bili smo sretni...Poklonila sam mu svoje srce,a on meni svoje....Ali,meni kao da nije suđeno da budem sretna,bar ne dugo...Zla lica iz labirinta su pruzila svoje ruke,oteli me iz njegovog zagrljaja,oduzeli mi krila i vratili u labirint....Sada opet tumaram sama,ne pokusavam da nadjem izlaz=ne zelim,nemam snage za nove padove..Ovako znam da sam sama i da nemam sta izgubiti...Samo ponekad podignem glavu ka nebu pokusavajuci da dokucim visine ljubavi i trazim ga pogledom...Trazim ga ali ga nema...Nema ga da me opet uzme u svoje narucje,da me zastiti od svega loseg,da me podsjeti da sam ziva....Uzaludna su moja nadanja...Mozda i on mene trazi,a ne daju mu da me pronadje..Mozda cemo se opet negdje sresti,sasvim slucajno ili namjerno...Mozda cemo...Ali samo onda kada zli nestanu ili kad i oni zavole pa predju na nasu stranu...A do tada ostacu ovdje sklupcana sa svojim bolom,pokraj sante leda i mastati o njemu,o srecu,o svemu onome sto smo mogli i htjeli,a nisu nam dali...Mozda me sunce ogrije vec sutra,a mozda nikad....Ovo je bio samo moj san koji je ostao nedovršen,možda I je dovršen I možda je ovo bila samo priča moja koja ukazuje na stvarne događaje…..jer ljudi opčenito sanjaju o onome čega se boje!!!....a moj strah od samoće je već od bilo kojeg sna…..jer što je čovjek kada ostane sam,kada sve ono lijepo nema s kim podjeliti,kada svu svoju ljubav I radost nemamo kome pružiti……zato mislim da nikada nije kasno pronači osobu s kojom sve ono lijepo možemo proživiti I pružiti….čovjek je stvoren da griješi I da kako na svojim tako I na tuđim greškama ući….LJUDSKI JE GRIJEŠITI A TAKOĐER I OPRAŠTATI!!!....             

Potreba za Spasiteljem :)

Međutim, tako čovjek Ljudi u svim dijelovima svijeta, u različitim kulturama, tisućljećima očekuju neku vrstu spasenja, spasitelja koji će ih spasiti od... Od čega?... Upravo je to ključno pitanje, kakvo je to spasenje čovjeku potrebno, spasenje od čega i zbog čega, zašto čovjek uopće osjeća potrebu da bude spašen?... Različite religije daju različite odgovore i na pitanje zašto je čovjeku potrebno spasenje i na pitanje kako će biti spašen, odnosno tko će ga spasiti i od čega... Sama naša samosvijest nalaže nam da postavljamo pitanja o životu i smrti, o svrsi i smislu našeg postojanja, i eto, nažalost, religije su tu da nam daju odgovore na takva pitanja... Zbog našeg neznanja i osjećaja neizvjesnosti koji nas prati tijekom cijelog života tražimo utjehu u vjeri, i tako čovjek nedvojbeno postaje religiozno biće, ali i u širem smislu te riječi, ima potrebu vjerovati u nešto, u neki cilj, u neku svrhu, u nešto što mu daje smisao životu, ima potrebu za orijentacijom koja će mu pokazivati kojim putem treba ići... I zato je čovjek povodljiv, podložan manipulaciji, biće kojeg je vrlo lako navesti da povjeruje u bilo što, jer time dobija osjećaj svrhe, osjećaj pripadnosti zajednici, što mu opet daje sigurnost i utočište u tami vlastitih strahova i tjeskoba...

postaje i biće kojega je vrlo lako natjerati da čini zlo drugom čovjeku samo zato što taj drugi ne vjeruje u vrijednosti u koje vjeruje onaj prvi... Kao što sam i ranije pisala, naša uvjerenja koja pretvaramo u neupitnu istinu, u svetu dogmu, u neporecivu doktrinu, korijen su svega zla... Bila ta uvjerenja ideološka, religijska ili neka treća... Naše očekivanje spasenja i spasitelja od nas stvara vojsku poslušnika koju se može natjerati da čini što god se od nje zatraži... Uopće nije bitno da li je taj spasitelj plemenski vođa, predsjednik, kralj, nekakav bog ili božji sin, neki guru ili rock zvijezda... Stvar je u tome da ako nekog smatramo svojim spasiteljem, idolom kojeg obožavamo, za kojeg mislimo da će nam dati orijentaciju kojoj težimo, koji će nam dati odgovore na pitanja koja postavljamo (nije važno na čemu se ti odgovori temelje, važno je da nam se isti sviđaju), mi postajemo njegovi sljedbenici i što god on od nas zatraži mi ćemo to učiniti... Ako se radi o nekom božanstvu u koje vjerujemo, tada služimo onima koji poznaju „riječ“ tog boga..SPASITELJA!

Sloboda i njen strah!!

Da bi uistinu bili slobodni moramo biti spremni izgubiti sve što mislimo da imamo... Zapravo, slobodni smo kada shvatimo da ništa ne posjedujemo, već da ono uz što smo se vezali, s čime smo poistovjetili svoj „JA“, posjeduje nas... Ne posjedujemo niti život, hm, kako bi mogli, život posjeduje nas... I istinski smo slobodni kada u nama nema straha od smrti, kada nema straha od gubitka života, te kako možemo izgubiti nešto što ne posjedujemo?... Međutim, za pripadnika naše kulture vrlo je teško postati slobodan, jer kultura ne odgaja ljude da budu slobodni, već ih pripitomljava, pretvara u robove sustava, stavlja im okove u kojima žive svoj cijeli život, a najveći trijumf kulture očituje se u tome kako porobljeni svoje okove ne doživljavaju kao okove zato što ne znaju da postoji život bez okova...  kako bi i znali kad ga nikada nisu iskusili, poput životinje koja cijeli život provede u kavezu ne znajući da postoji život izvan kaveza... Ono „izvan kaveza“ je u svijesti porobljenoga definirano kao nešto nesigurno i opasno, treba se držati sigurnosti kaveza, jer život izvan njega jednostavno nije moguć...

I uistinu, za pripitomljenu životinju, kao i za pripitomljenog čovjeka život izvan kaveza je gotovo nemoguć, jer pripitomljeni za preživljavanje izvan kaveza jednostavno nema iskustva... I taj strah od života izvan kaveza je ono što omogućava preživljavanje sustava... Strah od slobode glavni je adut naših gospodara... Dok god je taj strah prisutan u našoj svijesti, dok god taj strah vlada našim bićem, mi ćemo i dalje ostati pripitomljene životinje koje se uzgajaju radi izrabljivanja... Ali što u tome ima loše?... Što fali svinji ili ovci o kojoj se gazda dobro brine?... Ništa... Svinja se lijepo tovi, uživa u blagodatima svakojakog napoja, dok ne dođe vrijeme za klanje... Ovca lijepo slijedi svog pastira po najboljim pašnjacima, dok ne dođe vrijeme za klanje... Zapravo su pripitomljene životinje u boljoj poziciji od čovjeka, ne moraju rintati da bi zaradile pravo na smještaj i hranu (barem ne otkad su ih zamijenili strojevi), samo trebaju davati ono čega imaju u izobilju, mlijeko, vunu, jaja, meso, kožu itd., i sigurne su da će tijekom svog života imati sve što im je potrebno... Pripitomljeni čovjek pak mora cijeli život rintati otuđujući svoj rad kako bi stvarao bogatstvo svojim gazdama, ali pritom nije siguran da li će imati pravo na hranu i krov nad glavom... Hm, pa nije ni taj kavez baš toliko siguran i udoban... Ali je ipak bolji od zastrašujuće slobode...

Jer, stvarno, zar možete zamisliti pripitomljenog čovjeka kako živi u slobodi, kako se sam brine za sebe, da ne otuđuje svoj rad (da ne radi za druge i živi od mrvica koje mu bacaju), ili da ne živi na račun otuđenog rada (da ne izrabljuje druge)?... Pripitomljeni čovjek to nije sposoban jer je on specijaliziran da bude određeni zupčanik u stroju... On nije u stanju funkcionirati kao univerzalno biće (kao cjelokupno biće koje je u stanju preživjeti u prirodi čiji je dio, ali od koje se kao pripadnik naše kulture otuđio) jer tako nije uzgojen, jer tako nije dresiran... On može opstati samo kao specijalizirani dio stroja zvanog civilizacija (kao liječnik, mehaničar, rudar, vatrogasac, inženjer, itd.)... Stvar je u pripitomljavanju, bez pripitomljavanja nema onoga što danas nazivamo civilizacijom, odnosno civilizacija nastaje procesom pripitomljavanja, procesom kontroliranog uzgoja i dresure, od biljaka i životinja do čovjeka („dresura“ se naravno odnosi na životinje i čovjeka, dok je „uzgoj““ zajednički svim trima skupinama)... Pripitomljavanje ima samo jednu svrhu – točnije, ostvarivanje moći izrabljivanjem drugih bića, biljaka, životinja i ljudi (nemojte me ovdje krivo shvatiti, čovjek je u jednom trenutku u svojoj evoluciji shvatio da ima moć utjecati na neke prirodne zakone, uzgoj biljaka, pripitomljavanje životinja itd., stvar je u tome da je taj trenutak njegove „prosvjetljenosti“ otvorio pandorinu kutiju, mogućnost ostvarivanja moći i vlasti, ne samo nad životinjama i biljkama, već i nad drugim čovjekom u cilju izrabljivanja radi omogućavanja lagodnog života bez rada)...

S pojavom i razvojem pripitomljavanja razvijaju se i sve ostale nuspojave ili nusprodukti istog, kao što su teritorijalnost, vlasništvo, hijerarhija i nacionalizam, a sve u cilju učvrščivanja eksploatacije čovjeka nad florom i faunom, a nadasve nad drugim čovjekom... Ne smijemo zaboraviti ulogu religije u pripitomljavanju... Religija nije nuspojava pripitomljavanja, već je ista ključno sredstvo za pripitomljavanje... Bez proglašavanja i prihvaćanja „božjih zakona“ pripitomljavanje nije ostvarivo... Bog (ili bogovi) stvara(ju) Zemlju da bi čovjek njome vladao, da bi čovjek bio gospodar svega što pliva, gmiže ili hoda ovom planetom, uključujući i drugog čovjeka... Sva bića  u takvoj kulturi postaju predmeti izrabljivanja, doslovce predmeti, roba od koje se izvlači korist, neživa bića, mrtve stvari, sirovine i roboti, koji služe samo za stjecanje profita radi održavanja moći i vlasti izrabljivača, odnosno radi održavanja ovakve kulture koja jamči moć i vlast onima koji su sposobni i voljni održavati takve odnose, a kako i ne bi bili, otkad je odricanje od moći privlačnije od prihvaćanja iste?...

A kada se organizacija društva temelji na hijerarhiji,nitko u tom društvu nije slobodan... Strah od slobode ne vlada samo većinom izrabljivanih, već i manjinom izrabljivača... Izrabljivani se boje izgubiti sigurnost svoga radnog mjesta, jer smatraju (u okolnostima takvih društvenih odnosa sasvim opravdano) da im njihovo radno mjesto osigurava egzistenciju, a izrabljivači se boje... Čega se oni boje?... Ah, da, nekad su se bojali nezadovoljstva izrabljivanih koje može kulminirati revolucijom... Zanimljivo, svaku su revoluciju u povijesti ovog jadnog ljudskog roda, ili točnije rečeno, ove jadne kulture, okrenuli sebi u korist... Ali, to ne znači da se ne boje... Boje se, strah ih je, inače ne bi stvarali i održavali zaštitne mehanizme koji izrabljivačku kulturu održavaju tisućljećima... Stvar je samo u tome da oni uspijevaju usaditi veći strah od slobode u svijest mase izrabljivanih negoli što je nekolicina „slobodarskih“ mislioca tijekom povijesti uspjela utjecati na svijest izrabljivanih i utjerati strah izrabljivačima, ali nikad se ne zna, uvijek treba biti na oprezu, neprijatelj nikad ne spava, nikad ne znaš kada će se masa zatupljenih ovaca okrenuti protiv svojih pastira... Ali, nema tu baš prevelike brige na strani naših gospodara... Naime, izrabljivači su uvijek u prednosti, ipak oni kolo vode, njihovo je školstvo, njihovi su mediji, njihova je religija, njihova je znanost, njihova je vojska, pobogu, njihova je cijela kultura!...

                                       

No, bez obzira na njihovu moć i našu nemoć (iako mi imamo moć, samo što to ne znamo ili se previše bojimo), strah je na kraju taj koji vlada svima... Strah od slobode... Jer izrabljivač je ovisan o izrabljivanom i obratno... Tu slobode nema, ni za jednog, ni za drugog... Oboje smo ovisnici, teški narkomani, niti moj gazda može živjeti na moj račun ako ja ne pristajem otuđivati svoj rad, niti ja mogu živjeti ako ne pristajem otuđivati svoj rad... Čekaj malo?!... Ko tu koga j...?!... Oni nas, i mi sami sebe... Strah od slobode, da, iliti možda bolje rečeno – nesposobnost za slobodu!... Ta nesposobnost dio je našeg bića, od rođenja nas odgajaju da budemo nesposobni za slobodu... Sve nas, i one koji će postati izrabljivači, i one koji će postati izrabljivani, pripitomljuju nas da služimo takvom sustavu birajući između ta dva načina, i to nazivaju „socijalizacijom“... Ako pokušamo izabrati nešto treće proglašavaju nas asocijalnima i tjeraju nas da potražimo stručnu pomoć, a ako to ne želimo, bože moj, zatvora ima dovoljno, ali u zadnje vrijeme prenapučenost zatvora također postaje veliki problem...

Jebiga, gazdama se baš i ne da ulagati previše NAŠIH novaca u izgradnju novih zatvora, jer će im se smanjiti dobit, ali trebali bi bolje razmisliti, zatvori su im od koristi, kao i općenito represivni aparat, što ima više nezadovoljnika treba biti više onih koji će ih dovoditi u red, jer kako se drugačije boriti protiv desocijalizacije?... Gazde, dajte malo mučnite glavom, previše nam dopuštate, stisnite malo više taj remen, ili možda to ne želite?... Čekate da situacija dosegne kritičnu točku i onda ćete udariti svom snagom opravdavajući se istom retorikom kojom se služite stoljećima: „ Neprijatelj našeg načina života, naše tisućljetne svete kulture (kojeg smo mi stvorili, ali to ne smijemo priznati) toliko je postao jak da ugrožava samu našu opstojnost i trebamo ga se riješiti svom silom koja nam stoji na raspolaganju, a kada to učinimo više nikada nećemo dopustiti da bilo tko ugrožava temelje naše svete kulture!“, jer ćemo svi, hvala bogu, misliti isto (Zamjatine, Huxley i Orwelle, popušili smo, baš kao što ste i napisali da budemo).... Gazde, niste glupi, svaka vam čast, niste nikad niti bili, jer da jeste, ne bi uspjeli održavati izrabljivačku kulturu do danas i tjerati nas sve da je i dalje održavamo u potrošačkoj euforiji, jer mi nismo ništa više od toga – robovi potrošači... Rintamo i trošimo... To je naš smisao života..., jer se bojimo slobode...

Ne bojimo se slobode zato što znamo što sloboda jest, već baš suprotno... Nemamo pojma što je sloboda, nesposobni smo slobodu zamisliti, a kamoli iskusiti, ili možda nismo?, (to vrijedi i za mene, ni ja nemam pojma što je sloboda, pokušavam je zamisliti, i kao takvu u svojoj imaginaciji opisati, sudite mi zbog toga koliko god želite)... Kako smo naučeni da se bojimo nepoznatog, dapače, da nepoznato proglašavamo zlom, neprijateljem i slično, tako je i sa slobodom... Sloboda je nešto strano i opasno jer je nepoznato, sloboda je neprijatelj... Prijatelj je ono što je opipljivo, ono što je tu, ono što nam daje osjećaj sigurnosti, udobnosti, pripadnosti, ono što nam daje do znanja da u svojoj tjeskobi nismo sami... To je naš posao, to je naša vjerska zajednica, to je naš stan, to je naš auto, to je naša odjeća, to su naši izleti u shoping centre, to je naš namještaj itd.,... Ali, čekaj malo, zašto nam treba nešto da nam daje do znanja kako u svojoj tjeskobi nismo sami?!... Otkud uopće tjeskoba?... Odakle je došla, pa bilo je sve u redu, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet... Ups, ispričavam se na ovom stereotipu klasične rvacke obitelji, no bilo je nužno da se poslužim ovakvim niskim udarcem kako bih općenito ukazala na rutinu, neispunjenost, zatupljenost, monotonost i ne znam što još sve uzrokuje tjeskobu...

Rutina je glavna optuženica... Čovjek u ovom društvu ne poznaje spontanost, improvizaciju (ponovo se ispričavam što sve stavljam u isti koš, čast izuzecima), ide na posao, vraća se s posla, ide na izlet, vraća se s izleta, gleda tv, seksa se, spava, budi se, ide na posao, vraća se s posla, sve planirano, sve vremenom određeno... Vrijeme, ta apstraktna linija koja modernom čovjeku određuje život, koja modernom čovjeku uništava život... Vrijeme je, znate, izmišljeno kako bi se čovjeka učinkovitije izrabljivalo (optužite me sada da sam pristrana i isključiva što stalno trubim kako je sve što činimo u svojim životima u službi održavanja eksploatacijskih odnosa)... Podijeli dan na sate, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad, podijeli tjedan na dane, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad... Da, moji su zaključci pristrani i isključivi, kao da postoje zaključci koji to nisu... Da, sve što mi kao pripadnici kulture u kojoj smo rođeni i odgajani činimo, činimo da bi istu održavali, jer smo tako naučeni... I ja to činim svojim načinom života, ne mogu drugačije, zapravo, možda bih mogla, ali ne znam kako, jer sam specijalizirana i ne znam drugačije... Da, ja sam licemjerna, koja to zna da jest, i kao takva i dalje ću kritizirati našu „svetu kulturu“... I znate što još, možda sam dotaknula vrh sante koja se zove sloboda, jer se više ne bojim izgubiti ono što imam, odnosno ono što nemam...

Život je …. Život je čudan, pun je preokreta. Ako bi nešto poetično sr-al -a, rekla bih da je život putovanje po cesti, a ta cesta ima svoja raskrižja, rupava je ponegdje, ima dionice autoputa. Ima velike i male zavoje, tunele i mostove, uspone i padove... Ali nigdje nema početka i nigdje nema kraja. Zapravo ta cesta nikamo ne vodi, u daljini se vidi cilj s jedne strane, a s druge start, ali nikako se ne može prići niti jednom od njih. Eto tako bi to bilo rečeno u smislu cesta. Sad istim tim gore navedenim elementima "ceste" opisat ću neke događaje iz svog ili tuđeg života i tako ćete zapravo shvatiti što sam mislila (za sve one koji nisu dovoljno maštoviti da sami shvate što je pjesnik htio reći :)

Dakle, gdje da počenem? Raskrižja? OK. Raskrižja bi bila zapravo trenuci u životu kad moramo donijeti neku odluku. Bila to mala odluka (križanje priključenja sporedne ceste na glavnu) ili neka velika odluka, prometna petlja sa 5 kružnih tokova. Uglavnom kako god mi odlučili možemo samo jednim putem, nema drugih opcija. I nema nazad! Kad neletite na neku prepreku u životu, problem, to je zapravo...uspon na cesti. Teško je ponekad savladati problem, uspeti se na vrh. Tu se lako da pokleknuti. U životu obično nas više ide u isto vrijeme istom uzbrdicom, a kad se na toj uzbrdici nađe neko križanje ili pak rupa (problem koji se može riješiti samo kompromisom ili razgovorom, nikako šutnjom), koju možemo preskočiti ili zaobići ili preko nje proći pa pretrpjeti oštećenje,[a, hebote al sam se zapetljala u mislima!] onda se na usponu razilazimo. Razilazimo se jer se ne držimo zajedno, ili jer je netko nekog drugog povrijedio svojim ponašanjem, postupcima, reakcijama... E, a ako se ja, uspnem prije ili skrenem na nekom raskrižju, onda se razilazimo. Koliko god bliski bili na svakom usponu, bili potporanj jedan drugome, imali neki oblik simbioze da lakše sve prebrodimo- sve to nestaje, nestaje u trenu, na prvom raskrižju. Onda ostaje samo nada da će se sve vratiti u normalu. A svi znamo da nada umire zadnja [a, nada je kurva]. Uglavnom, toliko sam se sad zapetljala da sam sve mogla samo ovako reći. Ako smo hrpa ljudi koja se slaže, hrpa ljudi koja može funkcionirati, onda to i radimo, probleme prebrodimo, zajedno se veselimo, zajedno tugujemo. Ako imamo 100 zrna pšenice na hrpi i maknemo jedno. Imamo 99 zrna pšenice na hrpi. Sa hrpe maknemo opet jedno i na hrpi ostane 98 zrna. I tako mičemo i mičemo zrna. Ispada da ćemo micanjem zrno po zrno stalno imati hrpu, ali... 1 zrno nije hrpa! A tek 0 zrna?! Eto samo sam to htijela reći, tekst je besmislen, ali oni koji ga trebaju razumjeti, ako ga ikad pročitaju- znat će što je pjesnik htio reći. J

Ja sam za da svi budemo hrpa, i da djelujemo kao ekipa, i da nitko ne igra protiv nikoga, i nije nam cilj osvojiti 10 000 kuna u svakom krugu!

Prića

Ovu sam priću pronašla u jednim novinama,prića je tužna I nema sretan kraj :/ al  zapisah je ovdje kao podsjetnik da ništa u životu nije vječno I da svaka prića nema sretan kraj!!....

Jednog dana u novinama je osvanula prica da se djevojka bacila sa nebodera zbog voljenog mladica,prije smrti napisala mu je oprostajno pismo:

"DVA SVJETA MI SMO,NIKAD SKUPA MOGLI BITI NISMO,KRAJ TEBE SAM SE OSJECALA KO PTICA U LETU BIO SI MI SVE NA SVIJETU.VOLJELA SAM SVAKI DIO TEBE I ZBOG TOGA PROKLINJALA SEBE,PRATILA SAM SVAKI KORAK TVOJ I PRIZELJKIVALADA SI SAMO MOJ,ALI TEBI JE VAZNIJA BILA DROGA GLEDAO SI U NJU KAO UBOGA.VOLJELA SAM OCAJ NA TVOM LICU DOK SI SVUGDJE SA SOBOM NOSIO SPRICU.KOLIKE SAM NOCI PROPLAKALA MOLECI BOGA DA TE IZBAVI IZ PAKLA TOGA.ZBOG TEBE SAM SKORO UBILA DOK TE DRUGA PRED MOJIM OCIMA LJUBILA.SVAKE NOCI U MISLIMA SU MI BILE TVOJE SMEDE OCI.HTJELA SAM TE PREBOLJETI,HTJELA SAM TE PRESTATI VOLJETI,HTJELA SAM TE ZABORAVITI POMOCU PICA,ALI SAM TE OPET OSJECALA U SVAKOM DJELU SVOG BICA.CIM SAM TE UGLEDALA:SMEDA KOSA,SMEDE OCI ZNALA SAM ZABORAVIT TE NECU MOCI.ZBOG TEBE SAM MORALA KROZ PAKAO PROCI I DO OVE TACKE DOCI.BIO SI MI LJUBAV PRVA,A JA ZA TEBE OD LJUBAVI NI MRVA.NOSILA SAM TE U KRVI A SAD CE NJOM DA SE HRANE CRVI.KAD SE VRATE LASTAVICA JATA VISE NECE BITI MOJIH RUKU DA SE SMJESTE OKO TVOGA VRATA.MOLIM TE SVATI SVU SRECU ZELIM TI JA,ALI NE ZELIM VISE SAMA CEKATI SUMORNE ZORE,OVO JE JEDINI IZLAZ IZ OVE NOCNE MORE.ZNAJ DA TE NE KRIVIM NI ZA STO VOLJELA SAM TE TI MENE NISI I TO JE TO.SAMO TE JEDNO MOLIM POVREMENO MI DONESI NA GROB JEDAN CVIJET,JER IPAK SI BIO SAV MOJ SVIJET!Nakon dva dana u novinama osvane prica:"NA GROBU DJEVOJKE NADOSE LES MRTVOG MLADICA.OBITELJ STO JE DONIJELA CVIJECE SVOJIM MRTVIM NASLA GA JE S NOZEM U PRSIMA.KAD JE DOSLA POLICIJA USTANOVILA MIR,U NJEGOVOJ RUCI NASLA JE KRVAVI PAPIR-JA SAM VOLIO TEBE AL ME OVAJ ZIVOT NEPOVRATNO SJEBE.GADIM SE SAM SEBI JER PRVU LJUBAV NISAM MOGAO PRUZIT TEBI,A VOLIO SAM TE SVJEDOK MI BOG SAD KAD TE NEMA KO DA NEMAM NIKOG SVOG.GURAO SAM TE STALNO OD SEBE JER NISAM ZELIO UNISTITI TEBE.NISAM HTIO DA PATIS,A TISUCU PUTA SAM POZELIO DA MI SE VRATIS.LJUBAV JE KUJA KOJA TE NA SVE NACINE SJEBE,LJUBAV JE ONA GUJA KOJA TE ODVOJILA OD MENE.NE ZELIM VISE BITI TUGE I BOLI ROB,JEDNA ZELJA MI JE DA S TOBOM DJELIM GROB.U ZORU KAD MI SRCE PRESTANE DA LUPA,KAD NISAMO MOGLI ZA ZIVOTA,U SMRTI CEMO BITI SKUPA.........

Pismo!

" Tebi posvećujem ovo pismo, pisano sa više nježnosti nego što je zvijezda na nebu, i sa više ljubavi nego što je školjki u moru. Tebi poklanjam dugu moga srca, u koju si ti uveo boje i svijetlost. Približio si ljepote ovozemaljskog svijeta bliže mojim rukama. Jednim tvojim blagim osmijehom tonule bi moje brige poput tonečeg broda u hladnim zagrljajima oceana. Kroz moje tijelo i srce zasjalo bi sunce, ogledajući se u dubokom jezeru tvojih očiju. Ti mi pružaš ruke, a ni ne znaš koliko mi to znaći. U tvom se naručju osjećam poput boginje, kojoj nijedna žena na svijetu nije ravna. Ti i ja smo kao dva zrna pijeska u pustinji suđena da budu zajedno. Još uvijek se sjećam trenutka kada sam prvi put ugledala tvoje oči. Očarale su me svojom ljepotom i bisernim sjajem. Kao da se mjesec ogleda u njima, u divnoj mirnoči zelenih jezera, tvojih očiju. U mom srcu uvijek će biti mjesta za tebe."

                                                                            By:Karolina Pavelko – Posvećeno - D –

 Ne znam kako drugi ljudi prežive svoju bol, kako odluče krenuti dalje...

Možda imaju nečemu krenuti, a šta kad nema ničega, više ničeg čemu se možeš nadati...

Ja u zadnje vrijeme živim samo od pjesama koje me tek malo smire da ne mislim, ali znam da je moja snaga nestala i to je ono najgore.Više nemam snage da napravim bilo što da se stvari nekako pomaknu, a ponekad mi izgleda sasvim besmisleno napraviti bilo šta... bojim se da je prekasno.Kad me prestanu veseliti i stvari koje sam inače voljela i ne mogu napraviti više ni to,

tama je sve šta vidim i šta ako se radost više nikad ne vrati, ako bol zauvjek bude tu. Kad bih mogla bar vjerovati da će jednog dana biti sve u redu, da ću se ponovo smijati...onako iskreno,nevino I čistog srca!!Znam da je “Nada” sve što ostaje čovjeku I da je to put koji nas održava na životu baš kao I ove tri svijeće….Nada koju zovemo “Svijetlo na kraju tunela” koje nam je motiv za budučnost I koje nam šapuće da će doči neko bolje sutra I da se ne trebamo predate tako lako!!..... - Želiš li prestati osjećati..Jer bol ne poznaje granice.

Želiš li zauvijek zaspati?Zaustaviti suze koje ti teku niz lice.Imaš li osječaj da ne pripadaš

i da te niko ne razumije ?Koprcaš se u boli koja nikad ne prestaje.Nikog nije briga što ti misliš.

Tražiš pomoć ali niko ne čuje kako vrištiš.Jesi li ikad bio zaboravljen u tami.Dok bježiš i preklinješ a svi te gledaju podrugljivo.I govore da lažeš.Jesi li zaglavio unutar svijeta koji mrziš s velikim lažnim osmjehom.Dok iznutra krvariš ?

Ne, neznaš kako je to.

Ne znaš koliko je bolno biti uvjek sama.

Ne znaš kako je biti ja.

Biti povrijeđena biti izgubljena biti zaboravljena biti ismijana biti slomljena.!!!

Jednom mi je netko rekao " Tvoj je uspjeh nečiji neuspjeh " Sada ovako, sjedeći za stolom,razmišljajuči o životu,o snu, o želji ...Pitam se kakav je ogroman uspjeh neko postigao

kad ja nižem neuspjehe zbog njega iz dana u dan ?

I opet se zapitkujem iz dana u dan :" Trebam li se truditi da uspjem,ako će neko zbog toga ispaštati ? "

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koje drugo biće na ovoj Zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Tada se uvuče među divlje njegove isprepletane grane i pjevajuči ubode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn. Dok umire njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od bilo koje druge ptice. Cijena te pjesme je život gdje svi zastoje da slušaju, a Bog na nebu se osmjehuje.

Tko sam JA ???

- “ Tko sam ja ? “ Vjerojatno nastojim ušutkati to pitanje , ali ga ne uspijevam ugušiti . Javlja mi se u duši barem u najtežim I najodlučnijim trenucima . Ne mogu ići naprijed uvijek na slijepo , živeći od danas do sutra , ostajući na površini stvarnosti I događaja . Pogled odmah ide na vrijeme u kojem živim . Žalosno ili uzvišeno , već prema stajalištu kakvo zauzmem . U prošlost : obitelj u kojoj sam rođena, društvo , doživljena iskustva , osobe koje sam susrela I one koje su , djelomično , doprinjele oblikovanju moje današnje duhovne fizionomije . Beznačajne . Dosadne . Svete . U sadašnjosti : lutanja I sigurnost , nadarenost I ograničenja , činjenice , stanja koja mi se svakodnevno nameću I gotovo me prisiljavaju na izbor . U budućnosti : želje , snovi , iščekivanja, naumi koje razrađujem , a koji mi se među rukama mrve ili me razočaravaju , ljute . Na kraju svih tih bjesova – I drugih još – lako mi iskrsne pitanje : “ Ali , na kraju krajeva , tko sam ja ? “

- Tražeći , sigurno sam našla neke djeliće svoga identiteta . komadiće jednoga JA . To što nedostaje je zajednički okvir , spoj različitih komadića . Moram još tražiti , ali , ovoga puta , s onu stranu sebe , u drugome koji me oduvijek pozna I ljubi . Moj život je želja za Gospodinom Isusom koju je u meni probudio Duh Sveti . Definicija moga postojanja je izvan mene, Krist mi ga je darovao.Pozvana sam primiti ga,prije nego dohvatiti ga.Za kršćansku vjeru identitet nije prije svega problem samospoznaje ili vlastite inicijative,nego odgovora Gospodinu Isusu.On u ruci drži ključeve povijesti,dakle I moje povijesti.U njegovom naumu nalazi se moj najistinitiji identitet.U njegovu otajstvenom I iznenađujućem naumu,ne u mome,ugašenom I razočaravajućem.Ja sam odgovor,ne ishod koji dohvaćam.Sama od sebe ne znam na pravo pitanje postaviti.Ustvari,samo u misteriju utjelovljenje riječi rasvjetljuje se misterij čovjeka.

- U traženju I uobličivanju svoga duhovnog lika moram obratiti pozornost na neke stvari.

- Prvo : posjedovati uravnoteženu sliku sebe same.Ponetko je sklon malodušnosti,pretjerujući u vlastitoj krhkosti I ne prepoznajući vlastite vrline.Ponetko,obratno ima o sebi karikiranu,napuhanu sliku kojom se hvališe.Neki izbjegavaju odgovornost u ime lažne poniznosti,drugi misle da su središte cijelog svijeta.Treba mi rijetka ravnoteža,zdrav realizam,pravo cijenjene nadarenosti I vedro prihvaćanje ograničenosti.Blago meni ako uspijem s naporom I Božjom pomoći,dohvatiti malo duhovitosti na svoj račun u samovrednovanju,smijući se svojim pogreškama,svojim nespretnim odlukama čak I svojim nedostacima.Tako zadržavam I povećavam nadu.Kad proizlazi iz zalaganja svih mojih sposobnosti I rađa se iz božanskog milosrđa koje primam,duhovitost je vrhunac u kršćanskom I ljudskom savršenstvu.

- Druga pozornost: brinuti se za jedinstveni identitet.Mladež često očituje da ima više nego jednu,određenu I sintetičku izvornost : tolika lica,tolike uloge,toliko različite maske I katkada oprečne,već prema tome kolike su uloge pozvani igrati I stanja iskusiti.Može biti da su u kući jedno,u školi drugo,u društvu drugo,na praznicima još nešto drugo itd..Ako je tako,onda moj identitet postaje neka vrsta vješalice na koju vješam odijela da ih ponekad odjenem,već prema prigodama. “Jedan,sto tisuća “ I stoga “ nitko “

- Treća pozornost :  njegovati snove . Sigurno – reći ćeš mi – nužno je biti realist I ostati s nogama na zemlji.Prečesto mladi idu naprijed poneseni lepršavom maštom da se zatim,naravno,razbiju pri prvom sudaru sa stvarnošću. (Nisam mislio da je život tako gorak ) .Ipak,nužna je odvažnost snivanja I to snivanje velikih snova : o vjeri,o ljubavi,obitelji,o profesionalnom pozivu itd.. Kakvoća neke osobe mjeri se I metrom njezinih nada.Stoga izbjegavam nemarnost,mlitavost,malu priobalnu plovidbu onoga koji se zadovoljava običnim : sport,videoigre,TV-e I amen.Postoji li u mome srcu zanimanje koje se ne može “istrošiti” prolazni trenutak ali koje zaslužuje požrtvovnost čitavog mog života ?? Neko zanimanje,neki ideal ? Reci mi Bože što – ili koga želim I otkri mi  tko sam ja zapravo!!.Što god već jesam,vrijedi prosljediti pitanja.Uspjevam li smiriti svoju konačnu težnju u stvarima ili u ljudskim osobama ? Ili mi ostavljaju dušu s nezasićenim sposobnostima ? Isto mi se sigurno događa I kada su u pitanju vrlo uspješne I prijateljske osobe koje na kraju ne zadovoljavaju. Stižem na temelj – zar se ne osjećam stvorena za Beskonačnoga ? Moj um.Moja sloboda.Moja želja za odnosima.I onda ako sam nastojala potrošiti život u ispraznim I beznačajnim pothvatima I ako siam se trudila isprobati nastrane I nepostojane pustolovine ili ako sam ponavljala monotono ista djela bez cilja I sabrala sve svoje snage da se pokažem sretna u takvu nepotpunom I nad samom sobom nagnutom životu,zar mi ne bi neizbježivo iskrsla sumnja,barem sumnja da sam stvoren za nešto više,da se varam dok sa svojevrsnom nepristupačnom disciplinom,govorim o sreći dohvaćenoj ili dohvatljivoj unutar ljudskog I zemaljskog vidokruga ? …

- Da bismo upoznali neku osobu,trebamo je susresti,razgovarati s njom,vidjeti gdje stanuje,kako djeluje,što misli.Molitva je živi odnos s Isusovom osobom.U molitvi Isus se nudi kao naš prijatelj I pouzdanik.Trebamo učiti moliti budući da je molitva I vještina.Ipak u svojoj najbitnijoj srži ona je svjesnost das mo pred ili u Otajstvu Gospodina Isusa.To je raspoloživost onoga koji se dopušta čitati sve do dna srca,koji se predaje s popustljivošću Kristovoj volji,bez pridržaja,bez zaštićenih zakutaka duše,bez prešutnih uskraćivanja onoga što se traži od nas a što nismo raspoloženi dati.Bog ne uslišava uvijek naše molbe,ali uvijek ispunjava svoja obećanja.

- Obitelj je za svakoga od nas matica I kalup onoga što jesmo.Još prije svjesne I slobodne potvrde ili odbijanja koliko smo primili.Nosimo utisnuto njezino ime,sličnost,tjelesne značajke,crte temperamenta I karaktera.Svatko živi u obiteljskoj klimi gdje se u dobru I zlu rodio I odrastao.

-Obitelj nije granica koju moramo nadići da potvrdimo zahtjev radikalno autonomne,bezuvjetno emancipirane,prazne I iskrivljene slobode.Ona je,naprotiv dragocjena I nezamjenjiva pomoć : obitelj je krilo srdačnosti,zaštite,pomoćnih sredstava,smisla,poticaja u postajanju velikim,koja nam dopušta da ne počinjemo od ništice u pokušaju pripitomljavanja vlastitog života.Obitelj je dobrohotni pogled,pouzdana riječ,jaka I sigurna ruka u čijoj sjeni naš identitet postupno poprima oblik I konzistenciju.Pustimo neka ostane to što jest.Ne govorimo o idealnoj obitelji,nego o našoj : vrlo stvarnoj obitelji zbog koje smo katkada u napasti da se stidimo a koja bi naprotiv morala biti mjesto gdje smo prihvaćeni takvima kakvi jesmo I gdje smo okruženi naklonošću,dobrim primjerima,mudrošću proisteklom iz proživljenoga I usvojenog iskustva patnje,pažnjom I preporukama bez ikakve pristranosti.Znajmo proniknuti to blago koje se skriva,možda iza navlake jednostavnosti ili monotonije.Znajmo se pomiriti sa svojim rodoslovnim stablom,to je veliko postignuće.

- Pokušajmo misliti na onoga tko nije toliko sretan da u svom zaleđu ima zdravu,čvrstu I srdačnu obitelj.On vrlo teško uspijeva dosegnuti psihološku ravnotežu.Nju mu u krajnjem slučaju,nadoknađuje društvo prijatelja I vjera.

- Unutar obitelji osobitu pažnju moramo čuvati za svoje roditelje. “ Bog je htio da,iza njega,poštujemo roditelje kojima dugujemo život I koji su nam predali spoznaju o Bogu.”

- Na prvom mjestu ZAHVALNOST – poštivanje roditelja je čin priznanja onima koji su darovavši život s ljubavlju I radom dali djecu na svijet I omogućili im rasti u dobi mudrosti I milosti.Ova zahvalnost se mora pokazati u konkretnoj I hitroj pomoći u samoj obitelji.

- Drugi stav se sastoji u POSLUŠNOSTI – poslušnost koju dugujemo našim roditeljima ne da zahtjeva našu nezavisnost ili slobodu,nego da traži istinsko dobro.Tome zapravo I teži njihova odgojna uloga.

- Naposljetku,potreban je I stav ODGOVORNOSTI – prema roditeljima.Svatko je od nas pozvan vlastitim roditeljima pružiti materijalnu I moralnu pomoć,nadasve u godinama starosti I bolesti,u trenutku samoće I potrebe.